Gradonačelnik? On je ionako odavno samo izvođač tatinih želja.
Đakovački vodovod, aglomeracije, milijunske kazne, političke trgovine – sve se to drži pod ključem jer bi, ako se otvori, štrik mogao doći na krivi vrat.
Papir pamti. A Đakovčani plaćaju.
Kada direktor gradske firme javno napiše “covijek”, jasno je zašto je projekt aglomeracije završio u kaosu.
Ako ne zna napisati osnovnu riječ na hrvatskom jeziku, kako će onda voditi milijune eura vrijedan projekt?
Evo još jednog primjera “vrhunskih” radova gradske vlasti.
Dva zida – dvije boje, dva svijeta. A cijena? Naravno – kao da je rađeno po najvišim standardima u Europi.
Sjetimo se samo obnove Kina Đakovo – fasada koja izgleda kao da su je krpali, a platili smo je kao da je od zlata.
Po 400 potpisa- Nove izbore za predstavničko tijelo priprema Ministarstvo pravosuđa, odluku o njihovu održavanju donosi Vlada, a DIP potom donosi obvezne upute – kaže član DIP-a i glasnogovornik Slaven Hojski.
Djeca sjede u vrtićima koji se raspadaju, dok vlast dijeli Povelje sama sebi i hvali se “ulaganjima”.
Ulaganja postoje – ali samo u njihove džepove.
Most koji puca – a željeza ni za spajalicu- Đakovački Selci
Redakcija je koristila javno dostupne i službene podatke. Ako netko smatra da je netočno predstavljen, može poslati ispravak ili demanti.
Ali ovo nije samo priča o nogometu. Ovo je priča o 8 godina straha i prijetnji u gradu. Galić je uveo šutnju – ljudi se nisu htjeli suprotstaviti jer se znalo da će se osvetiti. I to nisko: oduzme socijalnu pomoć, ne primi dijete u vrtić, uskrati ono što je osnovno.
On je pamtio – i vraćao.
Galiću, travnjak pamti, ljudi pamte. I zato jedno pitanje: nije li te sram stati na taj teren, a još manje pred građane ovog grada?
U posljednjih desetak godina Galić je uspio iz stranke izgurati sve one koji su obrazovaniji, načitaniji i sposobniji od njega.
Kako dobiti 1.300.000 € iz gradskog proračuna u samo godinu i pol?
Recept je jednostavan – dovoljno je biti blizak gradonačelniku Marinu Mandariću.
U tom razdoblju gotovo svi ozbiljniji gradski poslovi završavali su kod Centrogradnje, tvrtke Antonija Ivančića. Građani su vidjeli – radovi kasne, kvaliteta pada, a cijena raste. Nadzor koji bi trebao štititi javni novac šuti, gleda u stranu i time postaje saučesnik.
