Dobrodošli u Đakovo — grad koji je EU fondove pretvorio u beton koji plače, vodu koja tone i fasade koje mole za spas. Ovdje svaka afera ima svoj “projekt”, a svaka rupa svoj “ugovor o aneksu”.
I uvijek, ali baš uvijek, na kraju se čuje isto:“Sve je po zakonu.” Naravno da jest. Jer kad zakon postane lopata, onda je i rupa – uspjeh.
1. Aglomeracija Đakovo — voda skuplja od zlata, a transparentnost mutnija od kanalizacije
Projekt vrijedan 88 milijuna kuna, ponos gradske vlasti, završio je kao EU lekcija iz javne sramote. Upravni sud presudio: nepravilnosti u nabavi, pogodovanje, mijenjanje ponuda nakon roka – i eto ti financijske korekcije 25%.
Znači: 22 milijuna kuna manje iz Bruxellesa, 22 milijuna više iz džepova građana. Ali nema veze, u Đakovu je to “sitnica”. Kad nestane 22 milijuna, kažu: “pogreška u proceduri”.
2. Vrtić Sjever – beton koji tone brže od gradskog morala
Zgrada koja bi trebala čuvati djecu, sada treba da nju netko čuva od urušavanja.Projektirala ga rodakinja vlasti, početna cijena 1,6 milijuna eura, a kroz čarobne anekse skočila na 2,5 milijuna.Za taj novac – dobili smo progibe, deformacije i ploču koja je rekla “ne mogu više”.
Sud potvrdio: ploča se savila, zidovi nisu pravilno dimenzionirani, konstrukcija ne zadovoljava osnovne propise. Pa se sad sve prepravlja, pojačava čelikom i AB zidovima – kao da grad liječi svoje komplekse armaturom.
Vrtić je iz EU programa “oporavak i otpornost”.I zaista, oporavlja se dugo, a na otpornost se tek navikava.
3. Kino Đakovo – milijun i pol eura za vlagu i grbavu fasadu
Da je Hitchcock živ, došao bi snimati ovdje.Kino koje je trebalo biti “kulturni ponos” postalo je scenografija za građevinski horor.
Krov prokišnjava, fasada se nabora, voda curi niz zidove, a grad i nadzor se javljaju s priopćenjem: “Sve je u redu, radimo.”
Naravno da radite — kiša radi s vama.Kino izgleda kao da su ga završili kišobranom i molitvom, a ne betonom.Unutrašnjost izgrižena vlagom, vanjština izgleda kao da ju je radio Picasso u zadnjem stadiju migrene. I to za 1,5 milijuna eura.
U Đakovu, to se zove “kulturna infrastruktura”.U stvarnosti – kulturna katastrofa.
22 milijuna kuna nestalo, vrtić tone, kino prokišnjava.Grad mirno spava, nadzor se smiješi, a jedino što i dalje radi – je voda.U Đakovu se više ne zna tko je izvođač, tko nadzor, a tko – šteta.Sve je po zakonu, naravno.Jer ovdje zakon nije da spriječi – nego da opravda.
Kad beton tone, oni kažu da je to “projekt u fazi prilagodbe”.Kad curi krov, to je “dodatna ventilacija”. Kad pukne zid, to je “horizontalna sanacija u tijeku”.
U Đakovu ništa ne propada – sve se samo adaptira. Beton, moral i istina.Jer ovdje svaka pukotina ima svoje ime, OIB i odobrenje gradonačelnika.
TRI PROJEKTA – 15,7 MILIJUNA EURA – I NIJEDAN SUH
Đakovo, grad gdje 15 milijuna eura javnog novca završi u – vodi, vlazi i betonu koji se savija. Za taj novac mogli smo izgraditi mali grad.
Umjesto toga, dobili smo: vodovod koji tone,vrtić koji se krivi,kino koje plače.
I dok Bruxelles traži otpornost i transparentnost, Đakovo nudi – vlagu i anekse.U drugim gradovima grade spomenike.
U Đakovu – spomenik gluposti, vrijedan 15,7 milijuna eura.
ĐAKOVO direkt
