U mnoštvu poruka koje primamo od građana, preko nekoliko ih dolazi iz Piškorevaca, pa evo iz prve ruke stanovnika Piškorevaca:
Par godina Antun Galić bio je glavni u Nogometnom klubu Ratar. Kad se trebalo nešto napraviti da se klub spasi od ispadanja iz 1. ŽNL Osijek, Galić se – tri kola prije kraja prvenstva – povukao iz svega. Govorio je da zbog “poslovnih obaveza” nema vremena, a klub je prepušten propadanju.
Najtužnije je što je u klub doveo ljude koji su u dobroj namjeri htjeli aktivno sudjelovati u društvu, ulagali svoj osobni novac i vrijeme, a na kraju su – zahvaljujući Galiću – ostali posrani. Dok se on kitio tuđim perjem i gradskim parama. Mladi dečki su napustili klub jer nisu htjeli gledati bahatost i cirkus. Na kraju je, kao i svugdje gdje dođe, Galić ostao sam uz šačicu svojih podobnika.
Za razliku od njega, Kiko obrt za fasade napravio je pravu stvar – okrečio zgradu kluba, o svom trošku i sa svojim radnicima. To je ljubav prema klubu. Marko Narančić kažu je istresao brdo novaca i vremena u klub bez ikakvih interesa i očito se povukao na vrijeme.
Pričalo se i da je Sokol, izvođač kanalizacije, tada uložio 50.000 kn donacije u klub. Jedino što je vrijedilo i ostalo iza tog razdoblja bio je semafor kojeg je donirao Josip Rakušić – slike donacije su bile na Facebooku kluba sve do izbora, a onda su nestale.
Netko ih je obrisao. U isto vrijeme ostali donatori plaćali su igrače vlastitim novcem da klub opstane. Galić? On nije izvadio ni svojih 100 € – ali se zato hvalio “gradskim donacijama”, odnosno našim novcem.
Ali ovo nije samo priča o nogometu. Ovo je priča o 8 godina straha i prijetnji u gradu. Galić je uveo šutnju – ljudi se nisu htjeli suprotstaviti jer se znalo da će se osvetiti. I to nisko: oduzme socijalnu pomoć, ne primi dijete u vrtić, uskrati ono što je osnovno.
On je pamtio – i vraćao. Galiću, travnjak pamti, ljudi pamte. I zato jedno pitanje: nije li te sram stati na taj teren, a još manje pred građane ovog grada?
ĐAKOVO direkt
