Kad Antun Galić priča o ekonomiji, to zvuči kao kad bi vatrogasac krenuo objašnjavati kvantnu fiziku dok mu gori cisterna iza leđa. Laži frcaju, brojke se rastežu kao žvaka na suncu, a na kraju se sve svodi na isto: Galić pokušava podvaliti građanima da su vatrogasci danas plaćeni više zahvaljujući njemu.
Papir, međutim, ne zaboravlja. 2016. prosječna plaća vozača–vatrogasca bila je 4.100 kn (oko 550 eura). Jedva iznad tadašnjeg minimalca od 3.120 kn bruto. Ljudi koji gase požare i spašavaju živote bili su potplaćeni, dužni, radili na kršu od opreme i s dugovima za režije.
Problem je što Galić očito ne zna osnove: što je ponuda, što potražnja, a što račun!
U njegovoj ekonomiji sve se svodi na PR i mazanje očiju. Kad mu spomeneš inflaciju, vjerojatno misli da se radi o napuhanom balonu na fešti. Kad kažeš “račun”, on se pravi Englez.
A znamo da račune najviše izbjegava baš onaj tko najviše troši. Zato je usporedba jednostavna:
Građanin Đakova dobije račun u kafiću kad popije pivo.
Vatrogasac dobije plaću kad riskira život.
A Galić? On nikad ne pokaže račun kad potroši tuđi novac.
Razlika između nas i njega je jasna kao plamen u noći.
Mi plaćamo svoje račune.Vatrogasci odrađuju svoje poslove.
A Galić — samo priča, maže i skriva.
A da stvar bude tragi-komična, hvali se ulaganjima u vatrogastvo kao da je iz vlastitog džepa platio.
Vozila, oprema, domovi DVD-a — sve to ionako ide iz gradskog proračuna, iz našeg novca, ne iz njegove obiteljske škrinje. No, Antun je majstor da javne pare predstavi kao privatnu dobrotu.
ĐAKOVO direkt
