Od svih tekstova koje sam napisao, ovaj mi je najbliži srcu — možda zato što nastaje iz godina provedenih s obje strane šanka.
Ugostiteljstvo me naučilo gledati ljude dublje: njihove navike, nesigurnosti, male rituale, radosti. Promatrao sam ih izbliza, jednako kao i sebe.Kao dječak sanjao sam posao u odijelu, ureda na visokom katu.
Ugostiteljstvo mi nije bilo ni u tragovima na horizontu. A onda sam, dva dana nakon završetka škole, uzeo tacnu u ruke — i ostao. Možda je to bila želja da uslužim, da nekom uljepšam dan. Možda samo urođena potreba za pripadanjem. Kako god bilo, pronašao sam se među ljudima.
Od kirbaja do hotela, od brodova do noćnih klubova, putovao sam hrvatskom i njenom obalom, Irskom, tražeći mjesto gdje će rad imati smisla. I upravo ta iskustva, ta konkretna znanja i pogreške, dovela su me natrag — kući, u Đakovo.
Povratak bez garancije
Preuzeo sam lokal koji su mnogi već otpisali. Bio je zapušten, neisplativ, na rubu zatvaranja. Nisam imao veliko finacijsko zaleđe, samo jasnu namjeru i vjeru u ono što sam naučio. Uveo sam tjedne sastanke s osobljem, optimizirao zalihe, oblikovao atmosferu gdje se gost osjeća dobrodošlo, a radnik – dostojanstveno.
Ne vidim ovo kao “posao iz nužde”. Vidim ga kao laboratorij – mjesto gdje se testira ono u što vjerujem. Želim graditi temelje za nešto veće: savjetovanje za druge objekte koji se bore sa sličnim izazovima. Financije, organizacija, motivacija tima — tu vidim svoju priliku za doprinos.
Ugostiteljstvo nije industrija – to je odnos, zanimanje staro koliko i civilizacija.
Krčme i gostionice preživjele su ratove, pljačke, inflacije. Pa i umjetnu inteligenciju. Jer algoritam ne zna osmjehnuti se u pravom trenutku. Ne zna prepoznati da je gost zapravo došao zbog mira, a ne zbog kave.
Ugostiteljstvo je industrija ljudi za ljude. Empatija, pristojnost, timski duh — to ne izlazi iz mode. Ali svijest o trendovima, poput digitalizacije, održivosti ili analize podataka, može pomoći da to ljudsko lice opstane u suvremenim okvirima.
Hrvatska između turizma i realnostiNaša je zemlja uslužna ekonomija. Turizam je adut, ali i ovisnost. Ako želimo bogatiju i stabilniju Hrvatsku, moramo kontrolirati rashode i povećavati zadržavanje vrijednosti unutar zemlje.
Glavni izazov? Ljudi. Ili točnije – odlazak ljudi.
Ne odlaze zbog posla. Odlaze zbog šefova, predugih smjena, iznenadnih promjena i osjećaja da ih se ne cijeni. Ako iskusni radnici odlaze, tko će uopće imati strpljenja i znanja podučiti nove?Nova pravila igre
U Slavoniji vidim potencijal.
Ne samo u zemlji, već u ljudima – poznatim po gostoljubivosti i etici rada. Moj je cilj formirati tim koji ne ovisi o entuzijazmu, već o zdravim okvirima: 40-satni tjedan, fer odnosi, dogovorene smjene, zdrav balans izmedju privatnog i poslovnog, vodjenje osobnim primjerom.
Vlasništvo ne daje pravo na izrabljivanje, već odgovornost za izgradnju kulture.Uglavnom svi govore o interijeru, konceptu, Instagram estetici.
Malo tko govori o temelju: atmosferi, odnosima, poštovanju. A upravo to čini razliku koja traje.
Zašto sve ovo?
Jer previše objekata propada nakon 5-10 godina. Jer kratkoročni ciljevi gutaju viziju. Jer briga mora početi prije nego što problemi dođu.Ne gradim brend. Gradim povjerenje. Ljubazno osoblje, opušten prostor, zdrava dinamika i ljubav prema hrani, piću i ljudima.
Rezultati neće stići preko noći. Ali ako znaš zašto nešto radiš — ostaješ dovoljno dugo da vidiš plodove.
Jer ugostiteljstvo, na kraju, nije o mjestu. Nego o ljudima koji ga drže živim.
ĐAKOVO direkt
