
Nakon osam godina na vlasti i milijune eura prolivenih kroz proračunske slavine, gradonačelnik Marin Mandarić doživio je otkrivenje. Shvatio je da – zamislite čuda – radovi na javnim zgradama mogu biti loši.
Da, nakon vrtića koji se ruše, ulica koje se plivaju, asfalta koji se runi, Marin je otkrio Ameriku: fasada đakovačkog kina je grbava.
Taj “arhitektonski dragulj” od milijun i pol eura izgleda kao da su ga majstori radili nakon tri runde u birtiji “Kod Antuna”.

Ravna linija? Ne postoji. Pukotine i valovi? Ima više nego na Dravi u proljeće. A nadzor? Nadzor je bio tamo, ali samo na papiru i u obračunskim tablicama.
I sada, kad se pola grada već ruga i kad je “Tuljan” – običan građanin, koji nema ni pročelništvo ni budžet – prvi javno rekao da je fasada nakrivljena kao pijanac pred oltarom, naši gradski oci odlučili su reagirati.
Marin i Antun, dva velika kapetana ove barčice koja tone, zatražili su – nadzor.

Nadzor nad nečim što je svima već mjesecima pred nosom.Pa tako danas gledamo paradoks: čovjek koji vodi grad osam godina tek sada shvaća da izvođači možda ne rade dobro, i to ne iz vlastitog oka, nego tek kad mu javnost pokaže prstom.
Toliko o viziji, toliko o znanju. Fasada kina Đakovo tako je postala najbolja politička metafora ovoga grada: grbava, skupa i – nitko za nju ne odgovara. Za milijun i pol eura dobili smo nakrivljenu kulisu, kulisu koja je istovremeno i simbol grada u kojem vlast ne vidi ništa ravno, nego sve kroz vlastite grbe i račune.

Jer istina je jednostavna: da nije bilo jednog “Tuljana”, građanina kojeg su ismijavali i napadali, kino bi ostalo takvo, grbavo i nakaradno, sve dok ne bi opet trebalo novo milijunsko ulaganje.
On je vidio ono što plaćeni nadzori nisu. I zato nije čudo što ga isti ti gradski gospodari proglašavaju remetilačkim faktorom – jer pokazuje koliko su sami beskorisni.

Gradonačelniče, hvala na brizi – ali kasno ste se probudili. Osam godina ste spavali, i sada, kad vam ljudi pokazuju prstom na grbu, vi odjednom glumite ozbiljnost.
