Spomenik podjele: Kako je u Piškorevcima lijepa ideja postala žrtva politike i samovolje
U srcu jedne hrvatske zajednice trebao je niknuti spomenik kao simbol zahvalnosti i sjećanja. Umjesto toga, izrasla je ogoljena ljudska ambicija, politički interesi i gorka podjela koja će ostati upamćena dugo nakon što je kamen postavljen.
Početak s punom snagom: Inicijativa s dna srca
Sve je počelo najboljim namjerama. Grupa hrvatskih branitelja, udovica i lokalnih seljana iz Piškorevaca odlučila je podići spomenik koji bi odao počast onima koji su dali sve za Hrvatsku. Pokretač ideje i njen neumorni motor bio je B.R., umirovljeni časnik Hrvatske vojske. Zajedno s suborcima i mještanima, ne samo da je osmislio koncept, već je i vizualizirao kako bi spomenik trebao izgledati. Financiranje? Tradicionalno i pouzdano – prikupljanjem među seljanima, na način koji je oduvijek funkcionirao u ovoj zajednici. Projekt je trebao biti ponos svih.
Preokret: Ulijetanje politike i “spasitelja”
No, kao što to često biva, kada se ideja pokaže vrijednom, pojave se i oni koji je žele preusmjeriti u svoju korist. U priču su se, prema riječima očevidaca, upleli Antun Galić, političarka Marina Trembus i seoski župnik. Njihovo uplitanje, navodno s neiskrenim namjerama, imalo je jedan jasni učinak: rasteretiti sve originalne inicijatore.
Predložen je novi model: Grad će novac dati Crkvi, a Crkva će onda platiti izgradnju spomenika. Na taj način, kontrola nad projektom potpuno je izmaknula iz ruku onih kojima je najviše značio. Od idejnog projekta nije ostalo ništa.
Povijesna uvreda: Sveti Ladislav kao “mađarski osvajač”
Jedan od najdubljih prijepora tiče se želje župnika da se na spomenik hrvatskim braniteljima doda lik Svetog Ladislava, koji se u lokalnoj tradiciji smatra zaštitnikom Piškorevaca. Međutim, ova odluka naišla je na žestoki otpor branitelja i mještana.
Razlog protivljenja je jasan: Sveti Ladislav bio je mađarski kralj iz 11. stoljeća koji je vladao i područjima današnje Hrvatske, ali u kontekstu suvremene hrvatske povijesne svijesti doživljava se kao predstavnik mađarske vlasti i osvajač. Za branitelje koji su se borili za suverenitet Hrvatske, postavljanje lika mađarskog vladara na spomenik koji treba slaviti hrvatsku žrtvu bilo je povijesno neprimjereno i duboko uvredljivo.”Kako možemo mađarskog kralja staviti na spomenik hrvatskim braniteljima? To je kao da pljujemo po grobovima naših palih suboraca,” izjavio je jedan od branitelja.
Protiv volje naroda: gnjev, prkos i samovolja
Unatoč očitom protivljenju većine, trojka je nastavila sa svojim planovima. Osim spora oko lokacije na livadi, koji su mještani smatrali neadekvatnim, dodatak Svetog Ladislava bio je posljednja kap koja je pokazala koliko su se daleko odmaknuli od volje zajednice.
Unatoč glasovitom protivljenju mnogobrojnih udovica i obitelji branitelja, koji su smatrali da odabrana livada nije adekvatno mjesto, a dodavanje mađarskog sveca povijesna uvreda, trojka je odlučila po svome. Spomenik je postavljen tamo gdje su oni htjeli, s onim koga su oni htjeli, doduše bez Ladislava.
“Pitamo se iz kojih interesa, osim samo-promocije HDZ-a, koji je uništio još jednu lijepu ideju.”
Prazno svečano otvorenje: Spomenik bez duše
Krajnji dokaz da je projekt potpuno promašen odigrao se na dan svečanog otvorenja. Umjesto okupljanja cijele zajednice, na otvorenju se skupilo svega 50-ak ljudi. Tko nije bio tamo?· Nitko od originalnih inicijatora, nitko od branitelja u čiju je čast podignut, nitko od udovica, niti isaknuti časnici.Bilo je tu samo Antuna, Marine, Marina i župnika, nekolicina građana koje nije pokolebala politička igra da odaju počast braniteljima.
Prizor je bio toliko tužan koliko i rječit: spomenik je izgubio svoje pravo značenje.
Prava žrtva ove priče nije pojedinac ili stranka. Prava žrtva je zajednica. Povjerenje je narušeno, sjećanje je iskvareno, a lijepa inicijativa pretvorena u opomenu o tome kako se samovolja i politički interesi mogu uzdignuti iznad volje naroda.
Da je sve ostalo po početnoj ideji, Piškorevci danas imali spomenik koji bi bio ponos cijele zajednice, a čije bi otvorenje okupilo stotine ljudi. Umjesto toga, dobili su kamen koji, za mnoge, ne simbolizira žrtvu, već snagu i aroganciju onih koji su mislili da znaju bolje od svih.
Ovaj slučaj ostaje kao ožiljak na duši zajednice i gruba, ali vrijedna lekcija za sve one koji se ikad usude vjerovati da je zajedničko dobro svima na prvom mjestu.
ĐAKOVO direkt
