Prenosimo informacije iz Piškorevaca – naša sugovornica opisuje pravi užas.
Antun Galić, u svom već prepoznatljivom „stilu“ i provjerenom obrascu, izvrijeđao je udovicu Domovinskog rata samo zato što joj se nije svidjelo mjesto na kojem je podignut spomenik. Žena koja je u ratu izgubila muža, koja je vlastitim rukama od stare štale napravila skromni stan, doživjela je da je Galić pred drugima ponizi riječima: “Živiš u štali!
”Ovo nije lapsus ni neslana šala – ovo je obrazac ponašanja: umjesto poštovanja prema onima koji su platili najvišu cijenu, Galić im vraća uvredom i ruganjem. Piškorevci su zgroženi.
Umjesto da vodi zajednicu, Galić skuplja selfije i ponižava udovice. Sram vas bilo.
Ničim izazvan, netko je morao ispuniti svoju gnjevnu, bolesnu dušu ipod lažnim profilom Đakovo Direkta upasti na službenu Facebook stranicu Grada Đakova, ispod objave o spomeniku, samo da bi javno ponizio udovicu Domovinskog rata.
Komentar je glasio: „Protiv podizanja spomenika je najljuća Slavica P. Kaže da će po spomeniku zapišavati konji i krave, a ona živi u štali i to joj ne smeta.“
To nije šala, to je digitalni šamar udovici.Umjesto dijaloga – močvara mržnje. Umjesto argumenata – primitivni podrum interneta.
Kad nema hrabrosti stati pred čovjeka,lažni profil postaje najhrabriji ratnik tipkovnice –junak koji se bori samo s vlastitim frustracijama.Piškorevci vide i pamte. Ovakvi komentari nisu „sitnica s Facebooka“ nego društveni otpad koji truje zajednicu.
Tipkovnica kao kalašnjikov, a kukavičluk kao jedino streljivo.
Javnim napadom pokušava se potvrditi moć: “ja ću zadnju riječ”, “moje mišljenje je jedino ispravno”. Iza toga je često unutarnji osjećaj nemoći ili gubitka utjecaja. Umjesto rješavanja stvarnih problema, traže ventil u javnom ponižavanju drugih. Ako se isti ton (vrijeđanje, omalovažavanje, ismijavanje)ponavlja na različitim Facebook stranicama ili portalima,to obično znači da postoji organizirani obrazac komunikacije,a ne samo slučajni “ispad”.
Takvi napadi najčešće govore više o napadaču nego o žrtvi:o njegovom strahu da izgubi utjecaj, potrebi da dominira i bijesu koji nije znao konstruktivno riješiti.Lažni profil i javno ponižavanje su simptomi unutarnje nesigurnosti, a ne snage.
Galiću, gdje su ti ljudi?
Kažeš da je 230 branitelja potpisalo podršku, a na skupu – jedva pedesetak duša i pokoja muha. Piškorevci broje više od tisuću stanovnika, a ni selo, ni branitelji, ni potpisaši nisu stali iza tebe.Galiću, gdje su? Bitno je da si ti u prvom redu, kao glavni heroj vlastitog selfija, preuzeo sve zasluge dok su pravi branitelji, udovice i invalidi ostali u pozadini –statisti u tvojoj predstavi za kamere.
Papir trpi potpise, ali ljudi ne trpe lažnjake. Piškorevci vide i pamte.
Gnjev je, kažu psiholozi, kratkotrajan, ali moćan oblik nemoći: onaj tko ga nosi osjeća da gubi utjecaj, pa udara jače i glasnije. U virtualnom prostoru to poprima oblik otvorenog vrijeđanja i ponižavanja, jer je javni udarac najbrži način da se osjeti nadmoć.
U Piškorevcima posljednjih dana svjedočimo upravo tome. Umjesto rasprave o tome gdje spomenik pripada, dobili smo osobne napade na udovicu Domovinskog rata. Nema tu anonimnosti, samo hladna odluka da se tuđe dostojanstvo zgazi pred svima.
To nije “samo komentar na Facebooku”. To je poruka da se tuđe mišljenje smije kazniti uvredom, a da je gnjev valjan politički argument.
Kad se isti ton ponavlja na različitim mjestima – bilo na službenim gradskim objavama, bilo na stranicama koje se hrane sukobom – jasno je da se ne radi o nesporazumu, nego o obrascu komunikacije. Kažu da u Piškorevcima ni glavni inicijatori spomenika nisu došli.
Spomenik stoji, narod sjedi kući.
Očito je politika ušla u svaku poru – i u beton, i u travu, i u svečanu vrpcu.Umjesto zajedništva, dobili smo samopromociju pred praznim prostorom. Kad ni oni koji su gurali ideju ne žele stati uz svoj projekt, sve se svodi na staro pravilo:bitno je da kamera snima, a selo nek’ gleda s prozora.
ĐAKOVO direkt
