U zemlji gdje su politička licemjerja normalna poput komaraca u kolovozu, pojavio se novi apostol pravde – Stjepan Begić.
I ne samo to – on, dakle, proziva “nedužne” jer je on tako zaključio.
Bez suda, bez dokaza, bez stida – ali s dovoljno samouvjerenosti da bi se i Kim Jong-un zacrvenio.
Begić je tip koji će ti držati predavanje o obiteljskim vrijednostima dok iza njega gori kaznena evidencija.
Tip koji će ti objašnjavati što je poštenje, dok mu po džepovima zvecka prljavi sitniš prošlih grijeha.
To je ista ona logika kao da te o ekologiji uči vlasnik ilegalnog odlagališta, ili da ti prometna kultura dolazi iz usta čovjeka koji vozi pijan u rikverc kroz crveno.
Njegova tipkovnica radi prekovremeno – jer glasnije tipkanje valjda briše prošlost.
Problem je samo što grad pamti.
Pamti svaku prijetnju, svaki ispad, svaki put kad je umjesto kajanja izabrao napad.
I tu je ta tragikomedija – što dublje tone u blato, to glasnije viče “blato je na drugima!”.
A dok Stjepan moralizira, pola fejsa čeka dan kad će se svjetlo uperiti u njegovo dvorište.
Jer onda neće biti statusa, neće biti prozivki, neće biti “anonimnih neprijatelja”.
Bit će samo jedan Begić – sjedi, šuti i sluša odvjetnika kako mu prevodi optužnicu.
Kad ti tata kupi novi auto, a ti se odmah parkiraš ispred policijskog, to nije znak pameti u glavi – to je reklama za bahatost.
Jer kod nas se mjeriš po tome koliko
ti je starom dubok džep, a ne koliko ti je glava teška od mozga.
Na slici – ponosni sin, osmijeh od
uha do uha, i iza njega službeni automobil s plavim rotirkama.
Simbol države?
Ma kakvi – simbol generacije koja
misli da je život Instagram story.
A “pameti” je tu taman toliko koliko i konjskih snaga u biciklu.
Tata plati, sin pozira, a svi mi ostali gledamo reprizu iste predstave: mali princ tatinog budžeta glumi opasnog igrača.
I dok policija iza njega stoji kao scenografija, prava lekcija je jasna – auto ti mogu kupiti, pamet ne.
ĐAKOVO direkt
