Dragi naši vjerni čitatelji, posjedujemo li mi Hrvati neki genetski kod, neku skrivenu spiralu u DNK koja nas čini posebno nadarenima za jednu vještinu? Ne, ne mislim na rukomet ili pjevanje uz gusle, već na onu najplemenitiju od svih – stjecanje nekretnina bez da se za njih, hmmm, stvarno plati?
Danas vam predstavljamo studiju slučaja, pravi majstorski rad. Radnja se odvija u našem dragom Đakovu, a glavni likovi su ugostiteljski objekt Korzo i magični pojam „obračunsko plaćanje“.
ČIN PRVI: magična procjena koja nestaje, privatizacija društvenog vlasništva bez kapitala
Naša priča počinje u vrtlogu pretvorbe i privatizacije devedesetih. Društvo GROZD, koje je imalo lijepi komad nekretnina, procjenjuje se. Evo čuda: zemljište u Drenju se, uz pomoć čarobnog štapića u obliku „dopuna elaborata“, smanjuje s 752 četvorna metra na samo 209! Naravno, to automatski smanjuje i njegovu vrijednost. Zašto? Zato što tako kaže vila vlasništva, a ne zbog toga što će se dio tog neprocijenjenog zemljišta kasnije prodati kao da je ipak postojao. Genijalno!
ČIN DRUGI: Ulagač koji ulaže, ali novac kruži u krug
Uličnim špalirom ulazi glavni junak, gospodin Ivica Spajić. On „ulaže“ 375.000 DEM u GROZD. Spektakularna gesta! Medutim, malo zavirimo iza kulisa. Novac se polako, ali sigurno, upućuje na putovanje. Uplaćen je sa žiro računa njegove tvrtke RAI Kvazar, da bi se, u roku od jednog dana, velikim dijelom vratio na isti taj račun pod izlikom „predujma za građevinski materijal“. Materijal koji, eto, dugo nije stizao, a kada je stigao, nitko ne zna točno gdje je korišten. To se, dragi moj, zove recikliranje kapitala. Ekološki je vrlo osviješteno.
ČIN TREĆI: Otkup udjela – pravilo je da nema pravila
Zaposlenicima koji su, naivno, mislili da imaju pravo na popust do 50% vrijednosti, ponuđen je mali dio kolača. Ostalo je rezervirano za velikog ulagača i fondove. Kako bi se stvari dodatno zakomplicirale, udjeli su se počeli prodavati i prenositi na razne Spajiće (Ivicu, Marka, Mirka, Joze…) uz ugovore koji se ne dostavljaju Fondu, ne evidentiraju u sudskom registru i krše osnovna pravila otplate. To je kao da igrate monopoli, ali samo vi znate pravila, a svi drugi gube.
ČIN ČETVRTI: Korzo – predstava u jednom činu, današnji restoran “Loora”
I došli smo do glavnog atrakcije: prodaje ugostiteljskog objekta Korzo. Godine 1997. objekt se prodaje članovima obitelji Spajić. Cijena? 200.000 DEM. Ali evo začaranog trika: niti jedan jedini dinar nije prošao kroz žiro račun!
Kako su onda platili? Pa jednostavno! Koristili su čarobni štap zvan „obračunsko plaćanje“.
To je sofisticirana financijska operacija gdje se:
1. Zatvori neko zamišljeno potraživanje od kupca.
2. Zatvori neka zamišljena obveza prema dobavljaču (u ovom slučaju tvrtki “Meet comerc”).
3. Zatvore obveze za plaće zaposlenika (jer zašto ne?).
4. Poveća se vrijednost radova na hotelu (koji su vjerojatno jednako stvarni kao i vilenjaci).
Rezultat? Nekretnina promijeni vlasnika, ali novac nikada ne napusti mračne vodove kreativnog knjigovodstva.
Državni ured za reviziju je bespomoćno zabilježio: “U dokumentaciji Društva nema ugovora o obračunskom plaćanju.” Iznenadenje!
A kako je to moguće? Pa jednostavno – vlasnici su slizani s gradskom vlašću. To je simbioza savršenog cirkusa: gradsko vodstvo zataškava jednu od najvećih privatizacijskih afera u povijesti grada, a zauzvrat dobiva… što točno? Prijateljsku ruku, pristup “renomiranom” restoranu, ili nešto sasvim drugo? Ostavljamo vama da zaključite.
Najveći cinizam cijele priče?
Ti isti likovi danas igraju ulogu moralne policije u Đakovu. Drže propovjedi o čvrstim načelima, tradiciji i poštenju, dok sjede u restoranu izgrađenom na temeljima jedne od najbestidnijih otmica gradske imovine koju je ikada vidjela ova županija. Oni su uzeli (prema izvješću) nešto što je pripadalo svima nama, a mi ih još uvijek trpimo kao “ugledne građane”.
I najvažnije od svega – ni danas, 2025. godine, nemaju niti jedan jedini pravovaljani dokaz da su tu nekretninu ikada po zakonu platili. Njihov “ugovor” je fantomski dokument iz svijeta kreativnog knjigovodstva.
Njihovo “plaćanje” je bilo čista fantazija. A njihovo vlasništvo je građanska sramota koja će vjerojatno preživjeti sve nas.
Da biste postali vlasnik vrijedne nekretnine i “renomirani” ugostitelj, ne trebate novac. Trebate samo dobar plan, malo nepoštivanja zakona i, najvjerojatnije, prijatelje na pravim mjestima. Ostatak je, kao i uvijek, samo dosadna papirologija koju nitko ne provjerava. Dok, naravno, ne provjeri. A onda je, eto, već kasno.
Ali oni pričaju jednu strašnu priču o dvaju opasnim kriminalcima koji terroriziraju naš mirni grad. Ne, ne radi se o napadačima s nožem ili provalnicima. Govorim o još opasnijem soju – o građaninu koji je oštetio Spajiće za 70 kuna!
ZAMISLITE TAJ HULIGANIZAM!
Srećom, na straži su naši moralni branitelji, Rafael Spajić i Antun Galić, koji s društvenih mreža neumorno prate svaki korak ovih opasnih zlikovaca.
Cijelu reviziju prolistajte ispod!
248._GROZD_DJAKOVO_kopirajDOKUMENT je javno dostupan: https://www.revizija.hr/UserDocsImages/izvjesca-novo/Revizije%20pretvorbe%20i%20privatizacije/IzvjeSCa_o_obavljenim_revizijama//248._GROZD,_DJAKOVO.pdf
ĐAKOVO direkt
